U predvečerje Ivanja daleke 1603. godine u okolici Varaždina utaborili su se Tatari. Kao saveznici Sulejmana stigli su čak iz Krima. Sva su sela bila popaljena, ali Turci su zaustavljeni.
Vojska bana Draškovića stigla je u Varaždin i zavladalo je sveopće veselje. Vjerojatno su Varaždinci pretjerali sa slavljem, pa su zaboravili na blizinu još uvijek opasnih Tatara. A oni su pri svojem povlačenju odlučili još jednom okušati sreću, te su na svojim brzim konjima napali grad. Nikoga od branitelja, tj. gradske straže nije bilo, pa su tatarske prethodnice već ušle u grad.
Varaždin bi vjerojatno doživio katastrofu da se nije dogodilo čudo. Naime zvona Crkve sv. Vida počela su zvoniti sama od sebe. Građani su se probudili i obranili. Da bi sačuvali grad od ratnih nedaća i od osvajača, podigli su na Vidovskom trgu kip sv. Ivana Krstitelja. Osim toga, na svako Ivanje prisjećali su se tog čuda zvonjavom zvona Crkve sv. Vida.