Mostly Cloudy

13°C

Mostly Cloudy

Kako su građeni gradski bedemi

Sve do sredine 15. stoljeća slobodni i kraljevski grad Varaždin nije imao fortifikacije koja bi ga štitila od neprijateljskih vojski. Tek nakon što je 1446. godine do temelja spaljen, varaždinski građani odlučili su podići bedeme i utvrditi svoj grad.

U borbama za ugarsko i hrvatsko prijestolje vojvoda Janko Hunjadi, kojemu je narod nadjenuo ime Sibinjanin Janko, krenuo je 1446. godine s vojskom od 15 tisuća Mađara na knezove Celjske.

Palio je i pljačka po cijeloj Podravini, a onda je bez otpora zaposjeo Varaždin i započeo opsadu varaždinske tvrđe grofova Celjskih. Tvrđava je bila dobro štićena i spremna na opsadu, pa je odolijevala napadima Hunjadijeve vojske, koji je stoga u bijesu, iz osvete do temelja spalio Varaždin i krenuo u pohod na druge posjede grofova Celjskih u Štajerskoj i Međimurju.

Strašna nesreća koja je zadesila Varaždin, ali i sve veća pogibelj koja je gradu prijetila od Turaka, nagnala je varaždinske građane da prionu gradnji bedema koji bi štitili grad pred vjerojatnim novim napadima. No, to je bio velik i obiman graditeljski poduhvat, pa su se Varaždinci odlučili bedemima i opkopima zaštititi barem sjedište grada.

Izgrađeni su masivni zemljani nasipi, a dodatnu zaštitu gradu su osiguravale duboke grabe ispunjene vodom iz rijeke Drave.

Iz varaždinskih predgrađa u unutarnji grad iza bedema moglo se doći samo sa sjevera i juga, preko dugih drvenih mostova, za čiju su obranu sagrađene masivne četverouglaste kule.
Jedna od tih kula – Lisakova kula na Trgu bana Jelačića, sačuvala se do danas, dok su druge fortifikacije, koje su se protezale Šenoinom ulicom prema gradskom šetalištu i na jug do današnje Zagrebačke ulice, gdje je bila sagrađena južna kula, na zapadu Draškovićevom i Uršulinskom ulicom do Starog grada, te Bakačevom do Banus placa, većinom porušene tijekom 19. stoljeća. 

Internet stranica koristi kolačiće (cookies) kako bi poboljšala funkcionalnost.