Ovaj je okorjeli neženja svake godine plaćao skupi objed «plemenitom cehu» kako bi dobio oprost od ženidbe.
Mesarski djetić Martin Miklec obratio se 1692. godine cehmeštru mesarskog ceha Blažu Možaru sa željom da ga se primi u ceh, kako bi postao mesarski obrtnik u Varaždinu. Miklec je dokazao da je izučio mesarski zanat te da je u «stranom svijetu sproveo propisana djetićka leta», obvezao se platiti majstorsku pristojbu, no na putu do vlastite mesnice u gradu stajala je ozbiljna prepreka.
Svi su mesarski majstori, članovi mesarskog ceha morali biti oženjeni! Stoga je Milec zamolio da ga se na neko vrijeme oslobodi ove obveze, a on će zauzvrat platiti bogati objed za sve članove ceha. No, majstor Miklec nije ispunio ovu majstorsku obvezu, pa je svake godine cehu imao plaćati po 1 zlatni dukat.
A kakve pak je objede priređivao mesarski ceh saznajemo u Povijesti grada Varaždina Rudolfa Horvata, koji piše da je primjerice, za predbožićni objed cehmeštar Možar kupio silnu količinu mesa – 22 kokoši, 6 raca i 3 guske, po jednu divlju gusku i racu, jedno tele, dva purana, dva pilića, dva goluba, te govedine, slanine, sušeno svinjsko meso, volovski jezik, jarebicu te «kose i druge ptice». Cehmeštar je za gozbu pribavio i kobasice, devenice, puževe, sir i maslac, te povrće i druge namirnice.
Za ovaj je objed kupljeno i čak 155 pinti, ili 434 litre vina.Iako su članovi mesarskog ceha bili na glasu kao izjelice i bonkulovići, ipak je nejasno kako je samo 17 varaždinskim mesara uspjelo pojesti tu silnu količinu hrane i popiti toliko vina.