Trakošćan, dvorac nestvarne ljepote čija se slika zrcali u vodama jezera, a saloni, viteška dvorana i stilske sobe odišu patinom mnogobrojnih velikaša iz plemenita roda Draškovića koji su ponosno kročili njegovim odajama. Muzej smješten u dvorcu prožima duh romantizma uz uživanje u blagodatima očaravajućeg perivoja.
Na krajnjem sjeverozapadu Hrvatske, u općini Bednja specifičnoj po bednjanskom govoru, na dvjesto pedeset metara visokom brežuljku smjestio se po mnogima najljepši dvorac u Hrvatskoj, Trakošćan.
Trakošćan se ubrajao među najveće hrvatske plemićke posjede. Njime su gospodarili ugledni grofovi Drašković, utjecajni velikaši u hrvatskom kulturnom i političkom životu. Arhitektura gotike, renesanse, baroka i neogotike čini Trakošćan jedinstvenim graditeljskim biserom. Današnji je izgled poprimio sredinom 19. stoljeća kada ga Draškovići odabiru za svoje stalno sjedište te uređuju otmjen dvorac koji nadvisuje perivoj bujne vegetacije i kristalno čisto jezero.
Čitavo zdanje danas je pretvoreno u muzej, sa izvorno sačuvanim dvoranama, salonima i sobama opremljenim umjetninama i namještajem obitelji Drašković, koje od svih hrvatskih dvoraca, najbolje dočarava kako su živjeli pripadnici visokog plemstva. Dolaskom u Trakošćan na prvi je pogled uočljivo zašto je jedan od najpoznatijih i najposjećenijih hrvatskih dvoraca.
Počeci Trakošćana vežu se uz kraj 13. stoljeća kada je umjesto dvorca postojala tek manja utvrda, osmatračnica za pravovremeno uočavanje neprijateljskih snaga. Legenda kaže da njegovo ime dolazi od tračke utvrde iz razdoblja antike ili od vitezova Drachenstein koji su tim područjem vladali u srednjem vijeku.
Iz vremena trakošćanske utvrde postoji čudnovata legenda o domaćoj babi Jagi koja je spasila vlastelu i puk od napada Osmanlija. Prema predaji, sav se narod trakošćanskoga kraja povukao u utvrdu kako bi se oduprli nasrtajima napadača. Opsada bi se oduljila da se nije pojavila vračara baba Jaga, koja je toliko dugo sjeckala slamu na panju dok iz nje nisu izletjeli stršljeni koji su napali Osmanlije. Zahvaljujući babi Jagi Trakošćan je ostao nepokoren. Slična se legenda pripovijeda o Veroniki Desinićkoj i osvajanju Velikog Tabora.
Prije dolaska najslavnijih i najdugovječnijih gospodara Trakošćana, obitelji Drašković, na imanju se izmijenilo više vlasnika među kojima su plemići Celjski, potom zagorski grof Jan Vitovec, ban Ivaniš Korvin te njegov podban Ivan Gyulay. U 16. stoljeću Trakošćan na temelju darovnice hrvatsko-ugarskog kralja Maksimilijana II. dolazi u Draškovićev posjed, a uskoro je tim moćnim velikašima pripao i Klenovnik koji im je postao glavno boravište.
Plemićka obitelj Drašković dala je nekoliko hrvatskih banova od kojih je najpoznatiji Ivan III. koji je vladao prvom polovicom 17. stoljeća u vrijeme najveće snage i bogatstva Draškovića. Imanja Trakošćan, Vinica, Klenovnik, Opeka, Veliki Bukovec, Hrašćina i Bisag bila su pod njihovim vlasništvom. Neobična je anegdota da je Trakošćan nakratko, točnije šest godina pripadao Nikoli VII. Zrinskom, vlasniku Čakovca, koji ga je primio kao miraz svoje supruge Marije Euzebije rođene Drašković. Budući da Marija Euzebija nije imala djece, Draškovići su tražili povrat miraza koji Nikola VII. Zrinski nije htio dati. Došlo je do sukoba kod dvorca, ali naposljetku su se dvije obitelji ipak uspjele dogovoriti te su Draškovići ponovno dobili svoj Trakošćan.
Istaknuti je član ove obitelji bio grof Janko Drašković, začetnik hrvatskog narodnog preporoda, koji je uložio vlastitu imovinu za promicanje hrvatskih prava. U pionire hrvatske fotografije ubraja se grof Juraj VI. Drašković koji je ujedno dao obnoviti Trakošćan. Sredinom 19. stoljeća od nekadašnje silne utvrde ostala je ruševna gradina u kojoj su svoj dom pronašle čak i lisice. Stoga grof Juraj VI. Drašković sa suprugom Sofijom preuređuje Trakošćan u reprezentativni dvorac udobno namješten za obiteljski život okružen perivojem s romantičarskim karakteristikama. Dvorac karakterizira neogotički stil, a u njegovim sobama vidljivo je njegovanje obiteljskih vrednota Draškovića.
Središnji dio dvorca čini visoka građevina namijenjena za stanovanje iz koji se uzvisuje toranj. Oko nje su obrambeni zidovi, kule i hodnici. Posebnost je građevine četverokutno unutarnje dvorište u kojem se nalazi cisterna. Dvorište je ranije bilo rastvoreno polukružnim arkadama. Na njegovu južnome i istočnome zidu maleni su balkoni. Ulazni prostor s visokim zidom i pomičnim mostom dograđen je na sjeverozapadno pročelje. Na južnoj strani dvorca izgrađen je potporni zid koji ima terasu i maleni vrt. Terase imaju i kule dvorca koje završavaju zupčastim kruništima. Na ulaznoj kuli s vanjske strane nalazi se kamena ploča na kojoj je grb Draškovića, a s dvorišne strane ugrađen je natpis kojim je obilježena obnova dvorca. Zavojit prilazni put vodi do zdanja, a podno njega stvoreno je veliko umjetno jezero unutar raskošnog perivoja. Obnova dvorca bila je toliko skupa da je grof Drašković morao rasprodati svoja imanja u Klenovniku i Čalincu te palaču u Varaždinu kako bi prikupio dovoljno sredstava. Palača Drašković bila je sjedište Kraljevskog namjesničkog vijeća kada je Varaždin bio glavni grad zemlje. To što su Draškovići bili voljni prodati svoju palaču dovoljno govori o značaju koji je Trakošćan imao za obitelj.
Obitelj Drašković boravila je u dvorcu do 1944. godine kada se preselila u Austriju. Dvorac je potom nacionaliziran, a 1954. godine u njemu je otvoren muzej. Danas je vlasništvo Republike Hrvatske i zaštićen je kao kulturno dobro nacionalnog značenja.
Povijesna cjelina dvor Trakošćan obuhvaća dvorac, pomoćne građevine među kojima su dvije gospodarske zgrade podno dvorca te vrtlarska i ribarska kuća, zatim kapelu Svetog Križa, perivoj i park-šumu uz jezero, ukupne površine osamdeset i sedam hektara. U gospodarskim zgradama bile su konjušnica, kovačnica, štale, a sada galerija slika, suvenirnica te drugi prateći sadržaji muzeja.
Trakošćan pripada rijetkim dvorcima koji imaju očuvanu vlastitu originalnu građu izloženu u autentičnim prostorijama. Stilski namještaj, portreti, oružje dio su stalnog postava muzeja koji prikazuje način života plemstva na primjeru obitelji Drašković. Čitav dvorac u funkciji je muzeja s eksponatima od 15. do 19. stoljeća. Kuhinja s kaljevom i krušnom peći, tamnica s kladom za mučenje zatvorenika, viteška dvorana u kojoj stoje dva viteza u konjaničkom oklopu, blagovaonica u koju su se jela dovozila malenim dizalom spojenim s kuhinjom, knjižnica i saloni samo su dio reprezentativnih prostorija u dvorcu. Jedna od najljepših soba pripada slikarici Julijani Drašković rođenoj Erdӧdy iz Novog Marofa koja se smatra prvom akademski obrazovanom slikaricom u Hrvatskoj. U sobi su izloženi slikarski stalak, stolić za boje te Julijanine slike.
Prilikom uspona do dvorca, s prilaznog puta može se uočiti malena kapelica Sv. Križa podignuta u 18. stoljeću. Znakovito je da ju je dala sagraditi Suzana Malatinski, supruga grofa Josipa Kazimira Draškovića. Prema pričanju, Suzana Malatinski pripremala je najraskošnije i najveselije balove i krabuljne plesove u palači Drašković u Varaždinu, što je njena supruga odvelo u velike dugove. U kapelici, koja je sazidana zahvaljujući njenoj donaciji, često se odvijaju obredi vjenčanja.
Izvornu okolinu dvorca čini perivoj, jezero i šumoviti predjeli. Trakošćansko jezero simbol je čitavog posjeda. Jezero veličine sedamnaest hektara prepuno je riba, šarana, štuka, soma. Ljeti su se u njemu znala kupati djeca, a zimi biva zaleđeno. Oko jezera je uređeno šetalište sa stazama za pješačenje. Obližnje šume pripadaju autohtonim vrstama običnoga graba i hrasta lužnjaka uz neke egzotične primjerke. Čitav prostor s jezerom, drvećem, stazicama i šumom odiše skladom i ljepotom.