Stamen, ponosan i dojmljiv dvor Veliki Tabor u punom se sjaju uzdiže ponad slikovitih livada i šuma Hrvatskoga zagorja. Star više od pola tisućljeća, izvanredan spomenik hrvatskoga svjetovnog graditeljstva čuva najslavniju legendu hrvatskih dvoraca, onu o sirotoj Veroniki Desinićkoj.
Dvor Veliki Tabor srednjovjekovni je grad u naselju Hum Košnički unutar općine Desinić u zapadnome dijelu Hrvatskog zagorja. Značenje njegova imena je vojni logor, a podignut je zbog prijetnje od napada Osmanlija. Svojim nadmoćnim položajem na strmoj zaravni od 333 metara nadmorske visine do današnjih dana izaziva strahopoštovanje.
Najdugovječniji gospodari Velikog Tabora su plemići Ratkaj, a među posjednike svojim se kistom upisao značajni hrvatski umjetnik povijesnog slikarstva Oton Iveković.
Veliki Tabor pripada najbolje očuvanim utvrđenjima kasnoga srednjeg vijeka te onima koji kriju najveći broj legendi. Osebujan po graditeljskim obilježjima kasne gotike i renesanse, na njegovim golemim zidovima, mnoštvo arhitektonskih detalja zapinje za oko, posebice arkadni trijemovi, drveni toranj, renesanse bifore te grb Ratkajevih na ulazu. Njegova je unutrašnjost ispunjena muzejskim eksponatima koji pričaju zgode o velikotaborskoj gospodi, a posebna je priča prelijepi zagorski okoliš koji se prostire podno dvora. Šume, vinogradi i livade uz kapelice na brežuljcima idiličan su prizor.
Bogata povijest Velikog Tabora seže u sredinu 15. stoljeća kada su izgrađeni njegovi najstariji dijelovi. Nije poznato jesu li graditelji ove impresivne utvrde bili grofovi Celjski koji su u tom stoljeću gospodarili Velikim Taborom. Postoji mogućnost da je grof Fridrik II. Celjski dao podići središnji dio dvora, palas.
Iz vremena grofova Celjskih potječe najslavnija legenda o Velikom Taboru i neutaživoj ljubavi dvoje mladih. Fridrik Celjski, naočiti sin okrutnog grofa Hermana II. Celjskog, gospodara Krapine, jednog je dana na jahanju uočio prekrasnu seosku djevojku zlatne kose Veroniku Desinićku. Već pri prvom pogledu Fridrik i Veronika su se zaljubili te upustili u strastvenu ljubavnu vezu koju su okrunili tajnim vjenčanjem u Sloveniji. Ali, grof Herman II. Celjski nije prihvatio njihov brak te na ljubavnike šalje svoju vojsku. Iako su Fridrik i Veronika nakratko uspjeli pobjeći vojnicima, naposljetku bijahu uhvaćeni. Veronika je optužena da je coprnica, odnosno vještica, koja je svojim čarima opčinila naivnog plemića. Međutim, sud nije potvrdio te optužbe. Unatoč tome, nemilosrdni grof Herman II. naredio je da se Veronika utopi u drvenoj posudi ispunjenoj vodom u dvorištu Velikog Tabora, a zatim je njezino tijelo zazidano u kulu dvora. Legenda kaže da se još uvijek u Velikom Taboru u noćnim satima, posebice oko ponoći mogu čuti jecaji jadne, uplakane Veronike Desinićke.
Druga priča pretvara Veroniku Desinićku u pravu vješticu. Zbilo se to kad su Osmanlije prijetile napasti Veliki Tabor. Veronika je primijetila ljute neprijatelje s prozora dvora gdje je na sitne djeliće rezala slamu. Kako bi zaustavila prodor Osmanlija, bacila je na njih slamu koja se istog časa preobrazila u opake stršljene. Veronikina najezda stršljena spriječila je Osmanlije da zauzmu utvrdu.
Inače, Veronika nije jedina sablast koja opsjeda Veliki Tabor. Pučka predaja govori da uoči blagdana Svi sveti dvorom stupa povorka kostura. Ponekad se mogu vidjeti bijele prikaze, a noću se zna čuti misteriozno lupanje po dvorskim vratima.
Povijest pak kaže da po izumrću grofova Celjskih, Veliki Tabor s drugim zagorskim posjedima dobiva kralj Matija Korvin, a potom njegov nezakoniti sin Ivaniš Korvin. Veliki Tabor prvi se puta spominje u darovnici Ivaniša Korvina 1502. godine. Tim darovnim ugovorom Korvin poklanja utvrdu grofu Pavlu Ratkaju zbog njegovih brojnih uspjeha protiv Osmanlija. Dvor je imao značajnu ulogu kao dio obrambenog sustava na Ivanščici koji su činili drugi utvrđeni gradovi među kojima su bili Cesargrad, Kostelgrad, Mali Tabor, Oštrc, Pusta Bela, Milengrad, Grebengrad.
Narednih stoljeća velikotaborsko vlastelinstvo prerasta u jedan od najvećih zagorskih posjeda s utjecajnim gospodarima Ratkajevima u čijem su vlasništvu bili Miljana, Velika Horvatska i Mali Tabor. Ratkajevi su pretvorili Veliki Tabor u svoje najpoznatije sjedište te su njime najdulje vladali, do 1793. godine. Daleko najpoznatiji član obitelji bio je barun Juraj Ratkaj Velikotaborski, kanonik i povjesničar, koji je sažeo hrvatsku povijest svojim popisom hrvatskih kraljeva i banova. Međutim, iako je napisano u duhu protureformacije, zagrebački svećenici, koji su se protivili Ratkaju, osuđuju njegovo djelo. Žestoke ćudi i ponekad neprimjerenog ponašanja Juraj Ratkaj je naposljetku izgubio i čast kanonika.
Ratkajevi su Veliki Tabor prilagodili svojim potrebama. Središnji dio dvora, palas, peterokutna je građevina, koja ima karakteristike kasne gotike. Palas je korišten ponajprije za stanovanje iako ima određene obrambene detalje. Na palasu je otvorena bifora, prozor podijeljen u dva dijela sa završetkom u obliku lukova. Palas okružuju četiri kule polukružnog oblika i renesansnog stila, ziđe ulaznog dijela i razne prostorije koje su naknadno izgrađene te time oblikovale unutarnje dvorište. S dvorišta su vidljivi arkadni trijemovi koji povezuju kule. Najveća kula, smještena na istočnoj strani, služila je za obranu. Na njoj su uočljivi otvori za topove. U najmanjoj južnoj kuli nalazi se kapela svetoga Ivana iznad koje se uzdiže drveni toranj sa satom. Budući da je tijekom 18. stoljeća prestala ratna opasnost, u kulama se počinje stanovati. Vanjska obrana sastojala se od zidina, obrambene kule, odnosno bastiona, gospodarskih i stambenih građevina u kojima je vjerojatno boravila posluga, stražarnice i ulazne kule. Bastion je kasnije korišten za vinogradarske poslove. U njemu se prerađivalo grožđe za vino. Okolni pašnjaci, vinogradi, voćnjaci i mlin bili su dio velikog gospodarstva.
Nakon smrti posljednjeg muškog člana obitelji Ratkaj, Veliki Tabor mijenja vlasnike i funkciju. Za Prvog svjetskog rata u dvoru je bio zatvor. Nakon rata na licitaciji ga kupuje poznati slikar Oton Iveković kojemu je Veliki Tabor sa svojim vizurama i pričama bio nepresušna inspiracija. Ipak, veliki umjetnik nije mogao financijski uzdržavati dvor te ga ubrzo prodaje Banskoj upravi koja ga daje na upotrebama časnim sestrama Družbe Kćeri Milosrđa Trećega samostanskog reda sv. Franje. Časne sestre brinule su se tijekom rata o ranjenim vojnicima i siročadi iz zagorskoga kraja.
Iz tog vremena potječe još jedna legenda o Velikom Taboru. Naime, prema predaji podno zagorskih dvoraca prostiru se tuneli koji građevine spajaju s vodom. Kada je jedna nesmotrena guska pala u bunar koji se nalazio u dvorištu Velikog Tabora, izronila je van u nedalekom potoku u selu Gora Košnička. No, taj podzemni tunel ni izlaz iz njega nikad nisu pronađeni.
Velikim Taborom naposljetku počinju upravljati Muzeji Hrvatskog zagorja koji se do danas brinu o dvoru u kojem je otvoren muzej. Cijeli je objekt temeljito obnovljen i zaštićen kao kulturno dobro. U muzeju se redovito održavaju izložbe o gospodarima Velikog Tabora, etnografskoj baštini Zagorja, zatim edukativne radionice te tematska vodstva posvećena arhitekturi dvora, legendi o Veroniki Desinićkoj i velikotaborskim pećima. Svake godine u srpnju dvor je poprište Tabor Film Festivala, najdugovječnijeg međunarodnog kratkometražnog filma u Hrvatskoj.
U blizini dvora otvoreno je više seoskih domaćinstava, restorana i smještajnih objekata koji nude tradicionalna jela puna okusa i mirisa Zagorja uz nezaboravne poglede na Veliki Tabor.