Dvorac Bežanec u Hrvatskom zagorju jedan je od rijetkih dvoraca preuređenih za hotelsku namjenu. Dok hodnicima dvorca luta neustrašiva duhica, njegov visoki toranj sa satom zaustavlja vrijeme te pušta da goste obavijaju priče o osebujnim barunima iz Bežanca.
Dvorac Bežanec nalazi se na malenom brežuljku u mjestu romantičnog imena Valentinovo nedaleko prometnice koja spaja Pregradu s Krapinskim Toplicama. Najveći dvorac u pregradskom kraju zaklonjen je visokim stablima unutar uređenog perivoja koja nadvisuju njegov specifičan toranj sa satom.
Unutrašnjost ove impresivne četverokrilne građevine sačuvala je ponešto baroknog stila dok je njegova vanjština prožeta duhom klasicizma. Dvorac su uz pripadajuće imanje posjedovali grofovi Keglević. Potom se na posjedu izmijenilo nekoliko barunskih obitelji od kojih se najdulje zadržala Ottenfels-Gschwind, a prema nekima, duh jedne članice te obitelji još uvijek boravi u dvorcu.
Nova magija ove povijesne građevine otkrivena je prenamjenom dvorca u hotel s banketnim salonima, galerijom, koncertnim atrijem te stilskim sobama.
Posjed Bežanec, skladno imanje plemićke obitelji Keglević sastojalo se od stambenog i gospodarskog pojasa. Rezidencijalni dio imanja predstavlja barokno-klasicistički dvorac Bežanec građen i preuređivan tijekom nekoliko stoljeća. Keglevići su na temeljima nekadašnje kurije iz 17. stoljeća podigli jednokatni dvorac zidan opekom s četiri krila te unutarnjim dvorištem u obliku pravokutnika koji je obnovljen u stilu klasicizma tridesetih godina 19. stoljeća. Dvorac je upečatljiv po šiljatom tornju na kojem se nalazi sat i zvono. Dok se toranj te altana, središnja terasa s kovano željeznom ogradom na stupovima toskanskog reda, nalaze na glavnom jugoistočnom krilu dvorca, njegovo jugozapadno krilo ističe se po arkadnim trijemovima te lođama, otvorenim natkrivenim prostorima sa stupovima. Na pročeljima su karakteristični zabati u obliku trokuta, što uz druge klasicističke arhitektonske elemente čini građevinu reprezentativnim hrvatskim dvorcem.
Sjeveroistočno od dvorca smještene su gospodarske zgrade, staja za konje, žitnica, koje okružuju dvorište te konjičko vježbalište. Posebnost izvornog krajolika je perivoj koji je većinom oblikovan početkom 20. stoljeća. Prilaz dvorcu čini aleja jasenolikog javora koja je duga čak devedeset metara. Iza objekta prvotno je uređen mali perivoj u kojem su posađena do danas očuvana stabla platana, velelisna lipa i ginko. Kasnije je uređen veći perivoj južno od dvorca. Uzgajana su raznovrsna stabla, jablani, kavkaska jela, katalpa te palme o kojima se prema pričanju, brinulo šest djevojaka sa sela. Tri djevojke zalijevale su drveća ljeti, a preostale tri čuvale su ih zimi. Djevojke su također skrbile o oranžeriji, zimskom vrtu. Raznobojnim cvijećem, ružama, jorgovanom, jasminom te pelargonijama bili su obojani dvorac i perivoj koji je zaštićen kao spomenik parkovne arhitekture.
Dvorac Bežanec promijenio je mnogo vlasnika. Nakon smrti grofa Julija Keglevića, dvorcem upravljaju njegove kćeri Josipa i Julijana koja se udala za generala Kollenbacha čime posjed prelazi u ruke te obitelji. Njihova kći Emilija bila je u braku sa Samuelom Keglevićem iz posjeda Gorica. Imali su jednog sina, Oskara, posljednjeg vlasnika Gorice iz roda Keglevića. Budući da obitelj Kollenbach nije imala nasljednika u Bežancu, imanjem gospodari Josipa Keglević udana za baruna Moritza Gerharda Schlaun-Lindena. Udajom njihove kćeri Josipe za baruna Franju Ksavera Ottenfels-Gschwinda 1816. godine posjed ulazi u vlasništvo te obitelji porijeklom iz Koruške gdje se zadržao najdulje, do Drugog svjetskog rata.
Uz plemićku obitelj Ottenfels-Gschwind i dvorac Bežanec isprepliću se raznolike, čudnovate priče i anegdote. Franjo Ksaver, savjetnik moćnog austrijskog kancelara Metternicha, marljivo je skupljao orijentalnu građu, a njegova supruga Josipa neprekidno je dograđivala dvorac. Predaja kaže da joj je jedna ciganka na putu iz Carigrada izrekla proročanstvo prema kojem će živjeti toliko dugo dokle bude gradila, čega se ona držala bez iznimke. Iz Carigrada je ujedno naručila sanduke sa slikama, perzijskim sagovima te namještajem koji ipak nije stigla otvoriti dok je bila živa. U sanduku je ostao modri, baršunasti divan sa zlatnim vezom, poklon turskog vezira njenu suprugu. O njoj se govorilo da je prilično samovoljna. Čitava obitelj morala je uvažavati njezine želje i prohtjeve. Umrla je 1885. godine, a sahranjena je u obiteljskoj grobnici u župnoj crkvi u Pregradi. Međutim, njezin duh nije ostao miran. Priča se da duhica, duh Josipe Ottenfels, neumorno luta dvorcem Bežanec.
Iz te obitelji potječe barun Franjo Ottenfels, posljednji posjednik imanja Bežanec te Starog grada Krapina i dvorca Velika Horvatska. Barun Franjo Ottenfels pogubljen je u vrijeme Drugog svjetskog rata, a njegova obitelj odlazi iz Bežanca koji je opljačkan. Dvorac potom mijenja namjenu te zbog neprimjene brige postupno propada.
Devedesetih godina 20. stoljeća vlasnik Siniša Križanec temeljito obnavlja dvorac te ga preuređuje za hotelsku i ugostiteljsku funkciju. Ekskluzivan hotel smješten u dvorcu posluje uz prethodnu najavu i prema dogovoru. U dvorcu su uređene stilske sobe, banketni saloni, atrij, reprezentativna vinoteka i vanjske terase. Nekadašnji gospodarski pojas izmijenjen je za sportske sadržaje. Hotel često organizira bankete i svadbene svečanosti koje imaju posebnu draž u romantičnom mjestu Valentinovu.
Pregradski kraj bogat je dvorcima koje su posjedovali Keglevići. Uz dvorac Bežanec, u njihovu su vlasništvu bili Gorica i Dubrava te utvrda Kostelgrad na obroncima Kunagore.