Dvorac Oršić, biser Hrvatskog zagorja, bio je raskošan dom plemića Oršića, čiji su životi protkani nasiljem i magijom. U ovoj impozantnoj građevini danas se nalazi Muzej seljačkih buna u kojem je ispričana priča o teškim borbama za stare pravice.
Dvorac Oršić nalazi se u malenome mjestašcu Samci u općini Gornja Stubica. Smješten je na uzvisini okruženoj šumom, vinogradom i voćnjakom s predivnim pogledom na idiličnu stubičku dolinu koja krije krvavu povijest Hrvatskog zagorja.
Barokni dvorac sagrađen je u 18. stoljeću. U njemu su stanovali članovi istaknute hrvatske plemićke obitelji Oršić koji su vodili prilično buran život. Stravična ubojstva i upotreba magije bili su dio njihove svakodnevice.
U skladno uređenom perivoju dvorca nalazi se monumentalni spomenik Seljačkoj buni i neokrunjenom seljačkom kralju Matiji Gupcu koji se nadvio nad Gornju Stubicu svojom impresivnom visinom od 6,5 metara.
O raskošnom životu plemstva i mukama seljaka možete saznati u Muzeju seljačkih buna koji je smješten u dvorcu Oršić. Muzej seljačkih buna u kojem se redovito održavaju izložbe, radionice, viteški turniri i koncerti, pripada Muzejima Hrvatskog zagorja, jednoj od najposjećenijih muzejskih ustanova u Hrvatskoj.
Dvorac Oršić nosi ime znamenite hrvatske plemićke obitelji koja svoje podrijetlo vuče iz Like. Priča o Oršićima u Gornjoj Stubici počinje od Franje Oršića koji je u posjed stubičkog imanja došao nakon jezivog ubojstva.
Franjo Oršić bio je oženjen za Elizabetu Petričević. Elizabetin brat, knez Franjo Petričević bio je okrutan ubojica koji je naredio svojem kmetu da zadavi njegovu suprugu, barunicu Katarinu Keglević. Ubojstvo se dogodilo u Gornjoj Stubici 1659. godine, a Franjo Petričević nikada nije odgovarao za taj zločin. Prema tadašnjem običaju, Petričević je trebao izgubiti sve što je posjedovao. Njegova imanja dobila bi obitelj ubijene barunice Keglević, ali to nije izvršeno. Imanjem je naposljetku zagospodarila obitelj ubojice Franje Petričevića. Naime, prije donošenja presude, lukavi Petričević prepisao je vlasništvo nad imanjima svojem šogoru Franji Oršiću. Tajnim sporazumom Oršić je Petričeviću dopustio da boravi u Gornjoj Stubici. Kako bi bio siguran da će stubičko imanje naposljetku pripasti njegovoj obitelji, Franjo Oršić je Petričevićevu kćer Barbaru poslao u samostan. Tako su Oršići zagospodarili Stubicom. Ali, to je bio tek početak nevolja za ovu znamenitu obitelj.
Antun Oršić, sin Franje i Elizabete, također je imao nesretan brak. Nakon nekoliko godina bračnog života i troje djece, Antun je optužio svoju suprugu Mariju Tereziju Wintershoffen da mu je nevjerna i da se bavi vještičarenjem. Tvrdio je da ga pokušava ubiti koristeći magiju. Legenda kaže da je pravi razlog takvih optužbi bila iznimna ljepota i visoko obrazovanje barunice Wintershoffen, a sam Antun Oršić bio je prilično neuglednog izgleda. Međutim, njegovim riječima se vjerovalo pa je uspio dobiti rastavu, što je bilo pravo čudo za to vrijeme. Budući da je Marija Terezija Wintershoffen bila visokog staleža, nije progonjena kao vještica, ali izgubila je skrbništvo nad djecom. Antun Oršić nakon rastave odlazi ratovati s Turcima, ali čini se da ga je ženina magija naposljetku sustigla. Poginuo je kod opsade u Tirolu.
Burni život obitelji Oršić nastavlja se u sljedećoj generaciji. Prema predaji, Bernarda Oršića, sina Antuna i Marije Terezije, ustrijelila je ljubomorna grofica Vojkffy pred crkvom nakon nedjeljne svete mise. Ali, ta priča ipak nije istinita. Bernarda Oršića ubio je vlastiti kmet.
Tragičan niz događaja u obitelji Oršić zaustavio je Bernardov sin Krsto II. Oršić koji je vodio sretan i uspješan život. Krsto II. Oršić i njegova supruga Josipa Zichy grade 1756. godine raskošan barokni dvorac Oršić pokraj srednjovjekovne utvrde Samci. Ostaci utvrde mogu se danas vidjeti ispred dvorca. Krsto II. Oršić sagradio je dvorac zahvaljujući mirazu svoje bogate supruge, grofice Josipe. Od tog bogatstva podignut je i dvorac u Gornjoj Bistri. Krsto i Josipa vodili su idiličan život. Imali su čak jedanaestero djece. Krsto II. Oršić imao je uspješnu političku karijeru. Bio je miljenik kraljice Marije Terezije u Beču koja mu je dala dužnost dvorskog komornika, osobe od najvećeg povjerenja. Stekao je plemićki status grofa te Oršići u njegovo vrijeme postaju moćni velikaši na vrhu hrvatskoga plemstva. Za to vrijeme grofica Josipa Oršić posvetila se brizi o životinjama. Godine 1772. izdala je jedan od prvih veterinarskih priručnika u Hrvatskoj o liječenju bolesnih životinja pod nazivom Vračitel betegujuće živine.
Novosagrađeni dvorac Oršić imao je tlocrt u obliku slova L. Njegova vanjska pročelja su jednostavnog oblika, a krila dvorca s unutrašnje, dvorišne strane otvorena su arkadama. Uz dvorišnu stranu je hodnik s kojeg se ulazi u pojedine prostorije. Dvorac nema obrambenu funkciju nego ponajprije služi za stanovanje plemićke obitelji. Godine 1880. dvorac je oštećen u velikom potresu. Nakon potresa građevina se obnavlja i preuređuje, a na zapadnom pročelju mu je dograđen trijem u stilu klasicizma. Zanimljivo je da u vrijeme Oršića dvorac nema uređeni perivoj, po čemu je jedinstven među zagorskim dvorcima. Smatra se da razlog tome leži u ljepoti krajolika koji ga okružuje, pa njegovi vlasnici nisu imali potrebe uređivati perivoj.
Nasljednik Krsta II. Oršića na stubičkom imanju bio je njegov sin Adam koji je ostao upamćen po svojim memoarima u kojima opisuje obiteljski život i političke prilike u Hrvatskoj krajem 18. i početkom 19. stoljeća. Adam Oršić je sa suprugom Leonardom Vojkffy imao četvero djece. Kad mu je supruga umrla od tuberkuloze, ženi se s Franciskom Keglević, ali ni taj brak nije zaobišla bolest. Njihovo dijete umire od kozica.
Adamov sin iz prvog braka, Juraj Oršić istaknuo se u Hrvatskom narodnom preporodu. Zalagao se za hrvatski jezik i bio je žestoki protivnik mađarizacije. Juraj Oršić sa svojom suprugom Wilhelminom nije imao djece. Nakon njegove smrti Oršići gube svoj sjaj. Članovi obitelji više nisu imali toliko istaknutu ulogu u hrvatskoj politici i javnom životu.
Dvorac Oršić ostao je u obiteljskom vlasništvu do 1924. godine. Tada ga kupuje lokalna seljačka zadruga. U njemu se nalazila osnovna škola do sedamdesetih godina 20. stoljeća. Između dva svjetska rata dvorac se počinje nazivati Gupčev dom po Matiji Gupcu, hrabrom vođi Seljačke bune iz 1573. godine. Iako Gubec nije boravio u dvorcu, bio je znamenita ličnost čitavoga kraja i simbol borbe protiv izrabljivanja malog čovjeka. Kod Stubice se vodila krvava bitka između pobunjenih kmetova i plemićke vojske nakon koje su poraženi kmetovi okrutno kažnjeni, a Matija Gubec je mučen i pogubljen u Zagrebu.
Krajem Drugog svjetskog rata dvorac Oršić je pogođen bombom i znatno oštećen. Poslije temeljite obnove, u dvorcu je smješten Muzej seljačkih buna. Muzej je otvoren 1973. godine povodom 400. obljetnice Seljače bune. Svečano ga je otvorio Josip Broz Tito, a otvorenju je prisustvovalo više od 70 000 ljudi.
Uz dvorac Oršić uređen je pejzažni perivoj u koji su posađene domaće i egzotične biljne vrste. U središtu perivoja je monumentalni spomenik Seljačkoj buni i Matiji Gupcu koji je izradio hrvatski kipar Antun Augustinčić. Jedini živi svjedok Seljačke bune, slavna Gupčeva lipa stara više od četiristo godina, udaljena je par kilometara, a nalazi se pokraj župne crkve Sv. Jurja u Gornjoj Stubici.
Danas je dvorac Oršić zaštićen kao kulturno dobro. Prilikom dolaska u dvorac posjetitelju se pruža jedinstvena prilika da razgleda njegove unutrašnje prostorije u kojima je smješten stalni postav Muzeja seljačkih buna. Muzej seljačkih buna dio je ustanove Muzeji Hrvatskog zagorja koji čine pet muzeja u Krapinsko-zagorskoj županiji sa sjedištem u Gornjoj Stubici, a među njima je i Dvor Veliki Tabor.
U Muzeju seljačkih buna može se vidjeti stalna izložba sakralne umjetnosti Hrvatskog zagorja smještena u dvorskoj kapeli, najbolje očuvanom dijelu unutrašnjosti dvorca. U kapeli su sačuvane freske koje alegorijski dočaravaju kontinente Europu, Ameriku, Aziju i Afriku te barokni oltar na kojemu je prikazana smrt Franje Ksaverskog. Djela predstavljaju vrhunac baroknog slikarstva. Načinio ih je znameniti majstor Anton Lerchinger.
Središnji dio stalnog postava muzeja prikazuje feudalno društvo Hrvatskog zagorja. Posjetitelj može upoznati galantno stoljeće, vidjeti salon Krste i Josipe Oršić, doznati kako su živjeli plemići i seljaci u utvrđenim gradovima i dvorcima Hrvatskog zagorja, primjerice u Velikom Taboru, Konjščini i Krapini te saznati sve o glasovitoj Seljačkoj buni. U podrumu dvorca prikazana je tradicionalna proizvodnja vina, jedna od najvažnijih zagorskih gospodarskih grana. Kao posebnost, Muzej gostima na otvorenju izložbi nudi vino iz vlastitog vinograda koji je postojao još u vrijeme obitelji Oršić. Svi posjetitelji dodatno se mogu okrijepiti u bistrou dvorca koji u ambijentalnom povijesnom okruženju iz 18. stoljeća nudi međunarodno-kontinentalne delicije.
U Muzeju seljačkih buna redovito se odvijaju razna događanja, izložbe, radionice, igraonice te manifestacije od kojih je najveća Viteški turnir s borbama vitezova, renesansnim plesovima i streličarskim turnirom. Viteški turnir ima najdužu tradiciju u Hrvatskoj, a održava se u lipnju u perivoju dvorca Oršić. Tijekom ljetnih večeri u atriju dvorca odvija se glazbeno-scenski festival „Ljeto u dvorcu Oršić“ s kazališnim predstavama i koncertima poznatih glazbenika.